|
|
|
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA
Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!
A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva! (Kol 3,13.14)
Prvo čitanje – Sirah 3,2-6.12-14
Gospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo će živjeti; i sluša Gospodina tko čini radost majci svojoj. Sine moj,pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.
Drugo čitanje: Pavlova poslanica Kološanima 3,12-21
Braćo i sestre! Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva!
I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte I urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!
Žene, pokoravajte se svojim muževima, kao što dolikuje u Gospodinu!
Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima!
Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu!
Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom!
Evanđelje – Luka 2, 41-52
Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad Isusu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minulti ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." A on im reče: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Oni ne razumješe riječi koju im reče.
I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi I milosti kod Boga i ljudi.
Razmišljenje o čitanjima
Čitanja današnjega dana konfrontiraju nas s dvije glavne misli: s jedne strane prisutnost Božja u našem najužem životnom okruženju, u obitelji, s druge strane sa tzv. "Svetom obitelji", Isusovu životu s njegovim roditeljima.
Čitanja iz knjige Sirahove i iz poslanice Kološanima stavljaju nam pred oči idealnu obitelj onog vremena. Ideali, koji ovdje dolaze do izražaja, imaju trajnu vrijednost. Konkretizacija vjerojatno više ne odgovara našem vremenu. Ipak poruka ostaje, da ideale valja uvijek ostvariti, želi li se stvoriti radostan dom. Činimo li sve u ime Isusovo i u svijetlu Evanđelja, i
naši će se odnosi pozitivno razvijati.
Evanđelja triju ciklusa godina donose različite slike iz Isusovog života, koji nipošto nisu tek idiličan prikaz. Na pitanje suvremenika o podrijetlu tog Isusa iz Nazareta, onih koji za njegovo rođenje u Betlehemu nisu znali i bili iznenađeni, da bi nekakav Mesija mogao doći iz Galileje, Matej pokušava opravdati rekonstrukcijom životnih okonosti iz Isusova djetinjstva. Isprva izvješćuje o bijegu u Egipat pred Herodovim progonstvom. Time se Isus pridružuje sudbini izabranog naroda. Konačno se obitelj vraća u Izrael i nastanjuje se u Nazaretu – što i potvrđuje Isusovo prezime. Tako Isus već od rođenja živi u znaku trpljenja i križa. Obje zgode u hramu – kako ona o posvećenju djeteta Bogu prema propisanom zakonu tako i prvo hodočašće dvanaestgodišnjaka u Jeruzalem – potcrtavaju "rast u mudrosti i milosti" onog djeteta, koje je od početka bilo posvećeno svom poslanju.
Luka niviješta njegovo patničko i slavno zvanje: Isus će biti znak osporavanja i razdvajanja, ali i svijetlo poganima i slava puka svoga izraelskoga. Već kao dvanaestgodišnjak proživljava svoju uskrsnu sudbinu, kad se izgubio i nakon tri dana opet bio pronađen u kući Oca svojega.
Svi ovi izvještaji nam pokazuju, da Sveta obitelj nipošto nije bila obitelj bez problema. Josip i Marija pokušavali su, onoliko koliko su razumjeli, dijeliti život svog tako zbunjujućeg sina i pratiti ga na putu postepenog razotkrivenja njegove tajne. Oni zaslužuju naše divljenje za tu svoju raspoloživost i njihovu otvorenost za Božje puteve s njima.
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(5)
SLIJEPI I HROMI ILI INTEGRACIJA RAZUMA I INTUICIJE
Ispričati ću vam jednu sufi priču.
Pretpostavljam da mnogima nije poznato što ta riječ „sufi“ znači, pa evo kratkog uvoda:
Riječ dolazi od sufizma (na arapskom tasavvuf) i naziv je islamske mistike. Pripadnik sufizma zove se sufi ili derviš.
Postojie sufi redovi koje se može klasificirati kao sunitski ili šiitski, ali i takvih koji objedinjuju ova oba islamska smjera ili pak neki drugi. Oni predstavljaju poseban dio muslimanske vjere. Većina sufi redova pripada ortodoksnom islamu suna i šije, pa su time ili suniti ili šiiti. (ukoliko o islamu želite saznati više pogledajte moju web stranicu: http://free-vk.htnet.hr/Baca/ ’ stručni radovi ’ Religije ’ Islam)
Put mistike sufizma ima četiri koraka:
1. Brisanje osjećajnog uočavanja
2. Potpuno napuštanje robovanja individualnim osobinama
3. Srmt vlastitoga „ja“ (ego)
4. Utapanje u božanski princip.
Najviši cilj je približiti se Bog koliko je god moguće i pri tom ostaviti vlastite želje. To se jasno očituje u principu umrijeti prije smrti, kojega slijedi čitav suzifam. Pri tome sufi ili derviši pokušavaju pobijediti nagone „niže duše“ odnosno svoj „tiranski ego“ (an-nafs al-ammara) i formirati ih u pozitivne osobine. Na taj način se mogu proći pojedine postaje, i doći do najviše – čiste duše (an-nafs al-safiya). Ova posljednja postaja pridržana je jedino Proroku (Muhamedu) kao najsavršenijem svecu.
Mnogi sufi vjeruju, ukoliko nisu pripadnici stroge šarije, da se u svim religijama može naći temeljna istina i da su velike religije po svom biću/duhu jednake i iste. Pojedini sufi čak idu tako daleko da sufizam ne smještaju u okvire Islama (dakle religije) nego mistiku stavljaju iznad religije i tvrde da mistika čak uvjetuje religiju.
Eto toliko o teoriji sufizma. A evo sada priče:
Jedan slijepac, izgubljen, tumara po šumi. Odjednom se na nešto potepe i padne na zemlju koliko je dug. Kada je rukama pipao da otkrije gdje je, na što se potepao, otkrije da leži na čovjeku. Taj čovjek je hromi, ne može hodati. I sad njih dvojica zapodjenu razgovor i jedan se drugom počnu tužiti na svoju sudbinu.
„Ja lutam ovom šumom od kada znam za sebe i nikako da pronađem puta kako da iz nje izađem, jer ništa ne vidim“, tužno će slijepac.
Hromi reče:“Ja ležim na zemlji otkada pamtim i nemogu izaći iz šume jer ne mogu ustati.“
I odjednom u razgovoru sjeti se hromi i usklikne:“Imam rješenje! Ti ćeš me uzeti na leđa a ja ću ti govoriti kojim ćeš putem ići. Zajedno će mo pornaći put iz šume.“
Prema objašnjenju autora ove stare priče slijepac simbolizira racionalnost a hromi intuiciju. I mi će mo izaći iz šume samo onda kada spojimo jedno i drugo!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(3)
LIJEPA MOJA DOMOVINA HRVATSKA
Kreneš li od sjevera prema jugu, ili obratno, smjenjuju se brdoviti krajevi s plodnim ravnicama. Slično je od zapada prema istoku: Istra, Gorski Kotar, Slavonija...
Slavonija je moj zavičaj. Svoje postojanje bilježi još od davnih vremena kada su u njoj, umjesto Vukovara, postojala mala povijesna naselja, a na mjestu današnjih Vinkovaca, Osijeka i Slavonskog Broda bile su Colonia Aurelia Cibale, Mursa i Marsonia. Omeđena je sa četiri rijeke Savom, Dravom, Dunavom i Ilovom.
Domaćica je plodne zemlje crnice, često su je opisivali kao bogatu Slavoniju, bila je majka hraniteljica mnogim ljudima. I onima koji su u nju došli "trbuhom za kruhom". Lijepa je, nakićena i ponosna moja Slavonija.
Crnu zemlju zimi prekrije blještava bjelina snijega, u proljeće se odjene šarenom haljinom punom boja i mirisa da bi u jesen dodala i zlatnu nisku dukata od žita. Tako se ponosno pokazuje u svoj svojoj ljepoti, mameći sve koji u nju dođu da svoje srce zauvijek ostave njoj.
A krvarila su ta slavonska srca sve do nedavno braneći čitavu domovinu u Vukovaru, Vinkovcima, Županji i Osijeku. Propatila je Slavonija. Puno sela i gradova je uništeno, šume porušene, oranice zapuštene.
Dugo je trebalo da se Slavonija trgne, da slavonska tamburica ponovno veselo zasvira, a Slavonci da se uhvate u živo, brzo kolo slaveći novi život i pokazujući prkos koji odgovara samo ovom dijelu naše domovine.
© Damir Fraisberger Požega
Tanja Dragičević, VIII. r.
Osnovna Škola Stjepana Cvrkovića
Stari Mikanovci
|
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(2)
JEDAN DAN ILI CIJELI ŽIVOT
© Mata Petričević Blažićev Babina Greda
Svakoga dana moj djed i baka ustaju vrlo rano i odlaze u štalu. Meni je takvo rano ustajanje neshvatljivo, ali djed kaže: - Marva je marva i ne može čekati.
Kad namire marvu, idu na fruštuk. Baka priprema čvarke, djed čeka i odmara pijuckajući rakijicu. Nakon fruštuka moj dobri djed upreže konje u kola i ide na njivu dovesti hranu za idući dan. Baka kod kuće posrema kujnu, a ako je lip dan otvori pendžere da ugrije i prozrači sobe. Onda žuri pomesti drum i avliju jer: - Po tome se vidi koja je žena vridna, a koja ne.
Baka suče rukave pa opet u kujnu jer brzo će podne pa treba pripremiti užinu. Djed se vraća kola punih sina, trave, kukuružnjaka i repe. Ispregne konje, a onda ide za mirisom iz bakine kujne. Topli se domaći kruv puši i mami već umornog djeda na užinu. Poslije dobre užine mora malo prileći da se hrana slegne. U predvečerje će zatvoriti marvu u štali.
Neumorna baka pegla rubine, oplećke, marame, pregače i slaže u šifonjer. Oni uvik imaju posla. U proljeće siju na njivama, u jesen skupljaju ljetinu i pripremaju za zimu. Kada zima dođe, malo im je lakše. Onda su više kod kuće pa se stigne u zimskim dugim noćima uz toplu peć s komšinicama sjediti uz ručni rad i pričati. Jedne šlingaju, druge heklaju, neke vezu.
Danas je toga malo. Baka često zna reći da je prije sve bilo ljepše, a djed joj uvijek odgovori:
- Babo moja, kad smo bili mlađi.
Ponekad ih ne razumijem, mislim da ne bi više morali tako puno raditi, a onda pomislim da oni drukčije ne bi znali. Ni htjeli.
Matea Damjanović, VII. r.
Osnovne škole Augusta Cesarca
Ivankovo
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(4)
IZGUBLJENA SLAVONIJA
© Mata Petričević Blažićev Babina Greda
Tu, između zemlje i galaksija u svemiru, između njihovih prašina, nalazi se moj kraj, moja Slavonija.Ona mi je bila poput majke koja me u svojoj hrastovoj kolijevci njihala, kad bih usplakala.
Ona me uzela u svoje krilo i hranila svojim plodovima, ona je bila moje svjetlo u mračnoj noći. Njene zelene pokošene livade, koje ranom zorom mirišu, bile su moje igračke. Njena zemlja značila mi je život i opstanak.
To plodno tlo bilo je poput majčinih grudi koje hrane dijete.
Njene njive bile su raskoš boja za moje djetinje oči, a pokošena djetelina imala je miris neubranog, mladog cvijeta koji još puno toga mora saznati o Slavoniji.
A tek njene prekrasne šume što odišu ljepotom i bojama mirisa.
To staro slavonsko drveće: hrast, grab, bukva i kesten još uvijek živi u zelenim njedrima ravnice.
Ima li što ljepše od slavonskog hrašća?
Male slavonske kuće odisale su mirisom hrastovine, petroleja i slobode, slavonske duše.
Slavonija je bila utočište svim ranjenim, nesretnim dušama. Bila im je poput majke kojoj se mogu uvijek, ama baš uvijek vratiti u zagrljaj i nastaviti sretno živjeti.
Pričaj mi još, bako! Kamo je sve to nestalo?
Kamo nestade stara Slavonija, kuda joj je dio duše otišao?
Hoće li se ponovno vratiti svojoj djeci u zagrljaj?
Vedrana Verić, VIII. raz.
Osnovna Škola "Mijat Stojanović"
Babina Greda
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(3)
BEZ SELJAKA NEMA BOŽIĆA
Možda će vam ova moja tvrdnja, dragi moji prijatelji, u najmanju ruku izgledati čudnom. Kakve veze ima rođenje Isusovo sa seljacima, poljodjelcima, paorima, ratarima?
No pogledajmo!
Pastiri su imali veliku tradiciju – ali aktualno veoma loš imidž. Već sad možemo ustvrditi da su ondašnji pastiri današnji slavonski paori. Vidimo na njima da se od tradicije ne može živjeti – i kako se brzo tradicija može prekinuti. Dovoljna je jedna nova generacija i sve je odrugačije.
Velika tradicija Izraela bila je da su skoro svi stanovnici bili pastiri. Mojsije je bio pastir, Abraham je bio pastir. A Samuel je Davida proglasio kraljem dok je ovaj još bio u pastirskim opancima. I Josip, tesar, je bio iz „doma Davidova“, dakle pastir, a dospio je do statusa velike ličnosti povijesti. Još je uvijek „dom Davidov“ imao zvučno ime a u evanđelju ga se spominje uz samoproglašenog spasitelja Augusta.
Ali što se sada dogodilo s pastirima? U trenutku Isusovog rođenja? Bili su na istoj društvenoj razini kao omraženi carinici. Bili su niži društveni sloj. Izgubljeni muškarci, omalovažavane obitelji. A paori danas?
Moralo je dakle doista mnogo značiti da su upravo k njima, na njihove poljane na kojima su čuvali svoja stada, doletjeli zborovi anđela i prvima njima doviknuli:“Nebojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!“
Pastiri su pohitali „Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: "Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin." (Luka 2,15-16)
Pastiri su anđele čuli i vidjeli – pa rekoše „…Pogledajmo…događaj koji nam obznani Gospodin.“ Nisu oni bili na nikakvom teološkom seminaru o „problematici anđela“ i nisu pročitali nikakvu knjigu o anđelima, ali točno znaju tko su anđeli: vjesnici Božji i da je njihov glas glas Božji, glas gospodara nad svim gospodarima pa tako i nad Augustom i Herodom.
Pastiri se žure u Betlehem! Čemu ta žurba? Isus neće nikuda! Neće ništa propustiti! No oni se požuriše k Isusu, malom djetetu, gospodaru svijeta, čovjeku na križu i Uskrslom Spasitelju!
Kada nebi imali pastire nebi imali primjer i ohrabrenje.
Kako ja dolazim Spasitelju? Što su uradili pastiri? Oni su došli k Isusu. Dovoljno je ako kažem: Gospodine, evo me, došao sam k tebi prihvati me kao što si kod tvojega rođenja prihvatio pastire!
„Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri.” (Luka 2,17-18)
Do maločas su bili omraženi a sada su uvaženi evanđelisti! Svjedoci velikog Kralja! I to samo zato što su užurbanog koraka dohitali k Isusu u štalici i vidjeli što se dogodilo.
Što je bila njihova vijest? Da možda nisu govorili o posebnom mirisu kraljevskih pelena? Da nisu možda govorili o ljepoti mlade majke i nježnosti mladoga oca? Nisu li govorili o volu i magarcu? Ne! Sve to njih uopće nije zanimalo! Pastiri su prvi propovjednici! Bez puno okolišanja odmah „pogađaju“ u ono što je u vjeri najvažnije: riječ Božju.
Čudimo se inteligenciji ovih omalovažavanih pastira? Oni su odmah skužili supstanciju vjere. Shvatili i prenosili drugima: „danas vam se rodio Spasitelj, Krist Gospodin!“. Kada bi današnji hrvatski „kraljevi“, sanaderi, šeksovi, čobankovići i ini kraljevčići, koji svi redom idu u crkvu (ili samo kad ih slikaju TV-kamere?) shvatili da je vijest o Isusovom rođenju, o događaju od presudne važnosti za čitavo čovječanstvo, najprije objavljena seljacima, onda im oni nebi “objavljivali” kojekakve laži i napuhane obećanja i mislili kako im ovi vjeruju. Na taj način oni ne samo što ne shvaćaju njihovu inteligenciju nego ih svojim lažima omalovažavaju i smatraju neukim. Evo iste sudbine ondašnjih pastira i današnjih slavonskih paora!
„Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.“
Možda je pastirima u ovoj svetoj noći najteže bilo vratiti se na poljane, njihovim ovcama, u prah i trnje, na posao i teret teškoga rada. No oni su se vratili ali ne praznih ruku. Sobom su ponijeli veliku radost, usuđujem se ustvrditi ponos, što se baš njima prvima obznanila ova velika i važna vijest. Oni su doduše vraćaju u stare okolnosti ali s novom radosti i nadom!
„I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"
Dok je anđeo pastirima navještavao radosnu vijest iznad njihove se glave zaorila pjesma slave, zahvale i obećanja!
Na poljanama iznad Betlehema po prvi se puta zaorila pjesma slave Bogu. Bog s novim gospodarom svijeta, Isusom, ne donosi samo novi svjetski poredak. Ovi plemeniti pastiri nisu sigurno u svom dotadašnjem životu imali razloga radovati se i pjevati pjesme hvale i slave kralju Augustu ili Herodu. Sada imaju! Zamislimo kolika je njihova radost morala biti!
I naši paori ne vide sreću u novcu. Iako često puta prozivani od kojekakvih ministara i političara kako vole kukati, oni se Božiću raduju na svoj način:"... nama je Božić vrhunac, nama je Božić povratak prirodi i korijenima, tradiciji i duhovnom osvježenju, obitelji i veličanstvenom ugođaju.
To je vrime kad s neizmjernim poštivanjem obiđemo svoje usnule i umorne njive, obamrle šljivike i jasinjike, pozdravimo bezbojne livade i skinemo kapu zahvale kraj stare koljebe.
To je vrime kad mi naše blago darivamo najljepšim sijenom i najmekšom slamom, toplom odajom i posebnom pažnjom.
Stručak žitne slame u prednjoj sobi je samo simbol, a pravi znak je osmjeh i sretno i radosno srce.
Eto, to je i moja božićnica“ piše na svom božićnom blogu naš Paor Mata.
"Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"
Ni naši današnji paori nemaju razloga niti za radost niti za slavu. Imali li razlike između Augusta i Heroda i već spomenutih sanadera? Nikakve! I zbog toga im paori i ne vjeruju, jer su već toliko puta izigrani, prevareni, opljačkani! Poniženi narod ne slavi gospodara!
U svoj, često velikoj sladunjavosti Božića, pa nažalost i u crkvama, rijetko se može čuti ovakva priča o pastirima, o mojim paorima. Kada bi to bio slučaj samo u gradovima onda bi to doduše bilo loše, ali kada je to i po selima, u kojima paori čine većinu življa, onda je to neshvatljivo. Žao mi je ali i danas, na blagdan Božića, blagdan mira i radosti, ne mogu a da ne kažem, kako se i hrvatska Crkva prema paorima ponaša skoro kao i vlada. Crkva, koja je tu da se, ne samo danas, nego svakoga dana ne samo okrene prema nižim društvenim slojevima, nego da im bude odvjetnica pred svima koji ih tlače, vraja, kradu, iz konformizma šuti i zajedno s vladom piri u istu trubu:u Evropu! A svi znamo da će ulazak Hrvatske u Evropu uništiti egzistenciju većine malih manjih zemljoradnika.
Znam, dragi moji paori, da ja nisam nikakva instancija, nitko važan i moćan, znam da nisam ni službeno pozvan da bar malo na Božić naglasim vašu vrijednost, da vam bar malo pomognem podići glavu. Ali ja se smatram pozvanim i to velikom evanđeoskom zapovijedi ljubavi. Eto zbog te zapovijedi, ali i zbog moje ljubavi prema vama koju sam usisao iz iste brazde u kojoj smo rođeni, podižem moj slabi glas za vas. Moje je duboko uvjerenje, da bez vas nebi bilo Božića!
I zato vam u toj solidarnosti i velikoj radosti od srca želim MIR I RADOST BOŽIĆA!
Naravno i svima vama, mojim dragi blogerima, želim od srca isti mir i istu radost. NEKA VAM JE SRATAN BOŽIĆ!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(5)
SRETAN VAM BOŽIĆ!
Svima Vama, dragi moji blogerski prijatelji i vašim dragima, od srca želim mir i radost Božića!
Nova Godina neka vam bude sretna, blagoslovljena, radosti, zdravlja i zadovoljstva puna!
|
- 10:15
-
Ukupno Komentara
(8)
ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti
što joj je rečeno od Gospodina. (Lk 1,45)
Prvo čitanje: Prorok Mihej 5,1-4a
Ovo govori Gospodin: "I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih." Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se ostatak njegove braće vratiti sinovima Izraelovim. On će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom Imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir!
Drugo čitanje: Pavlova poslanica Hebrejima 10,5-10
Braćo i sestre! Krist ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.Tada rekoh: "Evo dolazim!" U svitku knjige piše za mene: "Vršiti,Bože, volju tvoju!"
Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.
Evanđelje: Luka 1,39-45
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama I blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!"
Razmišljanje o čitanjima
Na današnju četvrtu nedjelju došašća saberimo se usprkos svim poslovima koji nadolaze ovih posljednjih dana prije Božića. Možda smo već iz podruma donijeli jaslice – kao svake godine. Kakva su nam očekivanja u vezi s tim djetetom čije rođenje u štalici ćemo slijedećih dana slaviti? Da li uopće nešto očekujemo osim poklona i svečanog objeda? Kada i kako dozivamo Isusa Krista, njegovu blizinu i njegov dolazak? Možemo li mi kršćani živjeti sretnije, nego drugi ljudi, zbog toga što znamo da je Isus došao?
Neke od tih misli trebale bi nas pratiti danas i slijedećih dana. Ovih se dana posvuda pokazuju najdublja nadanja i čežnje Ijudi: nada da će doći Bog, da će biti mir, da će doći Bog koji će ukinuti žalost i zlo. Te su čežnje stare kao i samo čovječanstvo. Riječi i predodžbe koje su već pred više od 2000 godina izrazile ispunjenje takvih čežnji nalazimo i u današnjim čitanjima: pastir, mir, radost, biti blagoslovljen. Ti pojmovi i stvarnost koju oni izražavaju trebaju nas ohrabriti da se prepustimo tom Bogu koji je prijatelj čovjeku, koji jedini može ispuniti najdublje ljudske nade. Krist one koji su mu povjereni ne ostavlja na cjedilu, nego ih čuva od opasnosti i daje im sigurnost i mir. Možda mislimo da tih gotovo dvije tisuće godina Došašća i Božića nije bitno poboljšalo povijest Ijudskih nedaća. No Božji dolazak na zemlju događa se u skrovitosti, u tišini: to je njegov način. On kuca, pita, poziva. Ne nameće se. Za onoga tko mu otvori mijenja se život, svijet, taj doživljava nešto novo i neočekivano – kao Marija.
Marija je svojom otvorenošću za Božju ponudu postala nositeljicom Božje spasiteljske poruke. I to spasenje, ta oslobađajuća poruka zrači, pokreće ljude: Marija žuri k Elizabeti i jer su obje otvorene za nevjerojatni prodor Božji u njihov život, njihov je susret prožet Duhom Božjim. Marija i Elizabeta – svaka nosi jedan vid odnosa ljubavi Božje prema ljudima. Božanskom dolasku mora biti odgovor naše radosno prihvaćanje. Kad dolazi naš Otkupitelj, ne možemo ostati mirno sjediti i dalje nepromijenjeno živjeti svoj život. Potiče nas da mu izađemo u susret i pomognemo mu u izgradnji njegova Kraljevstva, koje želi svakim Došašćem (i ne samo onda!) biti sve više ostvareno!
Neka vam je sretan i radostan badnji dan!
|
- 02:30
-
Ukupno Komentara
(7)
POPISANI
„U one dane izađe naredba … da se provede popis svega svijeta.“ Tako počima izvještaj o Isusovom rođenju evanđeliste Luke. Do dana nanašnjega se ljudi popisuju, pripisuju, ispisuju. Osim toga ih se cijeni, precijenjuje, ocjenjuje, rangira na više ili niže mjesto, cenzurira i registrira, numerira i etiketira, uvrštava i izvrštava, unosi u popis i iz popisa briše.
Mi smo kotačići i imamo svoj broj: JMBG, kućni broj, broj telefona, registarski broj automobila, broj osiguranja, broj osobne iskaznice, broj bankovnog računa. Važno je da se provede popis svega svijeta. Sve mora imati svoj red.
U našem svijetu ni Boga ne može mimoići ovaj red. Taman dok se svijet popisivao, On je došao na svijet. U listu je uveden pod imenom Isus. – I u njenoj sredini zablistala je divna poruka: Bog drži do našega života. On za nas daje ono najskupocijenije, najveće. Kakvo li mi blago moramo biti u očima Božjim! Mi nismo samo registrirani nego od Boga ljubljeni, bezgranično ljubljeni. Bog nas nije samo ocijenio i procijenio, nego zavolio. – Naš bi odgovor na ovo tada mogao biti da mi – kao i Mudraci sa Istoka – pred štalicom otvorimo svoje darove i darujem ih Isusu. Dođimo blizu pred Isusovu štalicu i daruj mo mu svoj život. Božićna je noć ona noć u kojoj se Bog daruje ljudima, noć u kojoj ljudi Bogu daruju svoj život: zlato vjere, tamjan odanosti i gorku pomast miru patnje.
U svijetu nas ocijenjuju i broje, od Boga smo ljubljeni. Kod Isusa otvaramo naše darove i čitav naš život stavljamo Njemu u ruke.
Kad opet zasja
tamo gdje je vladala tama,
kad opet toplo bude
tamo gdje je bila studen,
kad opet oživi zajedništvo
tamo gdje je usamljenost sve oko sebe kočila,
kad se opet bude razgovaralo
tamo gdje je šutnja dijelila ljude,
kad opet počnemo
sanjati
slušati anđele
vidjeti zvijezde
i kad uočimo naše mogućnosti
nastati će novi život!
Želim svima nama obistinjenje ovih riječi!
|
- 00:08
-
Ukupno Komentara
(2)
CRNA ZIMA CRNI KITI BOR
Danas je došla kalendarska zima,
Crna, bez snijega, tek s malo inja,
al' dosta da ozebu uši.
A meni je zima u duši.
Za koji dan će Božić doći,
svi se već vesele badnjoj noći,
srce mi budi uspomene davne,
koje zacijelit' ne mogu ove rane.
Radosni svi su, spremaju slave,
a ja sam sam, prazne glave.
Društvo mi pravi samo moj pas,
samo čujem njega, njegov glas.
Glasova se već zbilja jako bojim,
dosta mi ih je, zbog njih dvojim,
bolom mi srce stežu, šire mi noći.
Samo glasan krik i mutne oči.
Kakav mi Božić, o Bože nudiš?
Svakim me jutrom zlim glasom budiš.
Dok prijatelj jedan teško me krivi,
danas umre drugi. Ta ni meni se ne živi.
Moj bor će resiti girlande teške crne:
bolest, samoća od koje duša trne,
osuda teška, a ja sam tražio pomoć,
i smrt crna, crnja već ova noć.
Kontrast će biti crvena krv srca,
što tuče teško i u bolu grca,
krvave oči mutne od plače i tuge.
Ovaj će nakit nadživjet i Božiće druge.
Na svakoj će grani zablistat biser suze,
svijetliti nema što drugo, svjetlo mi uze,
jecaji teški zazvonit pokop tvoj
danas, i lagani skori, prijatelju, moj!
Pokoj ti vječni, prijatelju moj!
|
- 00:44
-
Ukupno Komentara
(7)
RAZGOVOR PRED ŠTALICOM
Jedan je dječak u božićno vrijeme posjetio svoga djeda i gledao kako ovaj rezbari figure za božićne jaslice. Neke su figure već bile gotove i stajale su na stolu. Dječak je od puta bio umoran, naslonio se na stol i gledajući figure zaspao. U snu su ove figure oživjele, a on se našao u sredini zbivanja. Pošao je u betlehemsku štalicu i ugledao dijete Isusa. „Od tebe želim tri stvari“, reče Isus. „Moj novi kaput, moj električni vlak, moju lijepu knjigu sa šarenim slikama?“ “Ne“, odgovori Isus, „to ja ne trebam. Ja od tebe želim nešto sasma drugo! – Pokloni mi tvoju posljednju zadaću iz hrvatskog jezika!“, reče Isus tiho. Dječak se uplašio:“Ali učitelj je ispod nje napisao „nedovoljan“! „Upravo zbog toga je želim. Hoćeš mi uvijek donijeti sve ispod čega piše „nedovoljan“? „Rado“, odgovori dječak. „A kao drugo želim od tebe tvoju šalicu za mlijeko!“ „Ali nju sam razbio!“ „Hoćeš li mi uvijek donijeti sve što je u tvome životu razbijeno?“ upita Isus. „Evo i moje treće želje: donesi mi odgovor kojeg si dao tvojoj majci kada te je pitala o šalici za mlijeko.“ Tada je dječak počeo jako plakati i reče kroz suze:“Slagao sam da mi je ispala iz ruke. Ja sam je namjerno bacio na pod.“ „Da, donesi mi uvijek sve tvoje laži, tvoj prkos, tvoju opakost, sve što učiniš, kako bih ti mogao pomoći i oprostiti, izliječiti te i promijeniti!“
Dječak se tada probudi. Shvatio je zbog čega je Bog postao čovjekom, zašto se Isus rodio kao spasitelj: kako bi sve nedovoljne, razbijene i srdite ozdravio i promijenio.
„Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!" (Luka 19,10)
|
- 00:00
-
Ukupno Komentara
(5)
NE VARAJTE SE!
Na današnji dan 1908. godine u Mesini na Siciliji, izašla je u jednim šaljivim novinama ova pjesma:“O ti malo djetešce, koje ne želiš biti samo pravi čovjek nego i pravi Bog: zbog tvoga križa želimo ti čuti glas. Posvjedoči nam o sebi, nama živima. Pošalji na potres!“
Na današnji dan 1908. godine Mesinu je zdrmao jaki potres. Od 150.000 stanovnika njih 83.000 su poginuli. Cijela obitelj autora ove pjesmice je poginula. On je preživio ovaj potres ali je poludio.
„Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!”
(Galaćanima 6,7)
Bog na izrugivanje ne odgovara uvijek tako brzo i tako dojmljivo. Ali i danas može biti jako opasno ako se svjesno odreknemo Boga i javno govorimo protiv Njega. „Ma bješnjeli puci, rušila se carstva, kad glas njegov zagrmi, zemlja se rastopi!“, čitamo u psalmu 46. u 7. retku.
I danas za Božje neprijatelje vrijedi:“Ne varajte se!“ a za Njegove prijatelje:“Ne bojte se!“
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(3)
BIJEDA SVIJETA JE BIJEDA SRCA
Dostojevski u jednoj noveli govori o jednom mladom čovjeku koji je razočaran zbog bijede u svijetu. Duboko je razočaran što među ljudima ima toliko mržnje, zavisti, ljubomore i ratova. Zbog toga je zaključio, razignirajući nad ovako teškim stanjem svijeta, dokrajčiti svoj život. Jedne večere sjedi u svojoj sobi a pištolj, kojim se želi ubiti, stavio je na stol.
Razmišljajući o zlu svijetu je zaspao. Sanjao je da ga drži neka jaka ruka koja ga nosi na neku drugu planetu. Tamo susreće ljudi koji žive u potpunom miru i skladu. Nema svađe, ne nastaju nikakvi konflikti. Nema ratova, nema krvoprolića. Svatko pazi na drugoga. Vlada krasno stanje kao u raju. Začuđen ovako velikom srećom hoda planetom, ali otkriva nešto strašnoga. Svagdje, gdje je došao, započeše odjednom male razmirice i nesporazumi i brzo prerastaju u konflikte i svađu. Gdje god je došao ljudi se više ne razumiju. Sve ga je ovo uplašilo pa se probudi i vidi da je u svojoj sobi i da na stolu pred njim leži pištolj.
Shvatio je da sva bijeda svijeta, velika nepravda, more krvi i suza, bijeda i patnja počivaju u njegovom srcu. U ljudskom je srcu sva podvojenost i nesreća svijeta.
Svojom malom novelom Dostojevski je htio reći: Bijeda svijeta je bijeda srca. Ratovi počimaju u prkosnom, plašljivom i moći željnom srcu.
„Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega.“
(Jeremija 2,19)
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(3)
NEUGAŠENO SVJETLO
S. Lagerlöff priča u jednoj legendi o vitezu koji je za vrijeme jednoga križarskog rata u Svetoj Zemlji prisegao, da će svijeću, koju je upalio na plamenu ispred Kristovog groba, upaljenu donijeti u svoj grad Firencu. Ova odluka, donijeti upaljenju svijeću, od ovoga je viteza napravila drugoga čovjeka. Ratnika je preobrazila u miroljubca. Kada je vraćajući se bio napadnut od razbojnika nije se branio. Sve im je dragovoljno dao, samo da mu ne ugase svijeću. Razbojnici su mu uzeli naoružanje, novac i konja, a dali mu nekakvo slabo kljuse. Na njemu je, nakon puno pustolovina, ipak dojahao u svoj grad Firencu. Sjedio je tako, da je svojim tijelom mogao čuvati plamen da se ne ugasi. Kada su ga vidjeli ulični mladići proglase ga ludim pa su pokušali ugasiti plamen njegove svijeće. Kao za neko čudo to im ipak nije uspjelo, pa je vitez upaljenu svijeću donio u katedralu i postavio je na oltar. Kada ga je jedan, koji je također nosio upaljeno svijetlo, zapitao što mu je činiti da mu se svjetlo ne ugasi, vitez mu reče:“Svijetlo ovoga plamena zahtijeva da prestanete misliti na bilo što drugo. Niti jednoga trenutka ne smijete se osjećati sigurnim. Bez obzira iz kakve ste opasnosti spasili to svjetlo uvijek se morate pomiriti s time, da će vam ga već narednoga trenutka netko uzeti!“
Bog nam je dao Njegovo svjetlo da ga čuvamo. Ako ga želimo sačuvati za Njega ono će nas preobraziti i naše poglede upraviti prema pravim ciljevima.
„Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama!“
(2.Timoteju 1,13-14)
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(8)
TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Radujte se u Gospodinu uvijek!
Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!
(Fil 4,4.5)
Prvo čitanje (Sefanije, 3, 14-18a)
Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!
U onaj dan reći će se Jeruzalemu: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani!
Drugo čitanje (Filipljanima 4, 4-7)
Braćo i sestre! Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!
Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom I prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.
Evanđelje (Luka 3,10-18)
U ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: "Što nam je dakle činiti?" On im odgovaraše: "Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako."
Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: "Učitelju, što nam je činiti?" Reče im: "Ne utjerujte više nego što vam je određeno."
Pitahu ga i vojnici: "A nama, što je nama činiti?" I reče im: "Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom."
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: "Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim." I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.
Razmišljanje o čitanjima
Danas je važno pročitati sva tri misna čitanja, jer svako na svoj način govori o istome, o radosti.Nijedan se poziv u Bibliji ne ponavlja tako često kao poziv na radost. U Svetom pismu riječ "radost" dolazi oko 300 puta. Na treću nedjelju Došašća radost je osnovni motiv svih liturgijskih tekstova. Radost i veselje zbog Boga koji nas ljude nikad ne ostavlja na cjedilu i koji nas želi spasiti od svakoga zla.
Već nam je prvo čitanje iz Staroga zavjeta primjer biblijske "Radosne vijesti". Kao dokaz svoje ljubavi prema narodu s kojem je sklopio savez, Bog ga spašava od svakoga zla.
I Pavao je obuzet tom radošću i to tako snažno da svojim čitateljima pokušava približiti kako radost bitno pripada životu i da nikad ne smije izostati usprkos svim usponima i padovima kojima smo izloženi. Radi se o držanju koje mora obuzeti čitavog čovjeka. Pavao sigurno zna o čemu govori, on koji to pismo piše iz zatvora, progonjen, u patnjama i, što se njegove budućnosti tiče, u nesigurnosti. Razlog njegove radosti je blizina Božja. Sigurnost blizine Božje, naklonjenost koju pri tom osjećamo, smjesta izaziva pitanje: "Što nam je činiti?"
Tko je jednom susreo Gospodina, ne može nastaviti živjeti onako kako je živio dosad.
"Što nam je činiti?" – to je i središnje pitanje u Evanđelju.
No, smijemo li se uopće radovati u svijetu u kojemu ima toliko strahova,
zbunjenosti, grijeha i zla? Prvo nam čitanje daje odgovor bez zataškavanja problema: on je u tvojoj sredini, on obnavlja svoju ljubav prema tebi... Samo Bog može osloboditi. Vlastitim snagama ne možemo izbjeći zlu. To zna i Pavao. Ruku na srce – jesmo li uistinu prožeti tim povjerenjem, tom sigurnošću blizine Božje? Jesu li naše obitelji, radna mjesta, crkve zaista prožeti atmosferom radosti i veselja, tako da se i stranci kod nas osjećaju ugodno?
Nemojmo izgubiti radost!
Ona bi trebala biti temelj našeg čitavog života. Smijemo se i trebamo radovati i tu našu radost izraziti. Jer bez radosti je i ostvarenje naših principa djelovanja ("Što nam je činiti?") samo prazno pokoravanje zapovjedima.
Želim Vam lijepu treću nedjelju došašća!
|
- 00:12
-
Ukupno Komentara
(6)
SVETA LUCIJA
Danas se slavi Sveta Lucija.
Ime, prevedeno s latinskog jezika, znači: ona koja svijetli.
Sveta Lucija je mučenica. Rođena je 286. godine u Surakusu, današnjoj Sikaruzi na Siciliji, gdje je umrla navodno 310. godine.
Slave ju katolička, evangelistička, anglikanska i pravoslavna Crkva.
Lucija je povijesne figura. Njen je grob pronađen. Prema legendi već se kao dijete zavjetovala na vječnu čistoću, ali ju je majka Euticija htjela udati. Lucija je odugovlačila sa zarukama. Kada joj se majka razbolila Lucija je povede na hodočašće u Kataniju, na grob Svete Agate. Molitva i viđenje je izliječe i majka postaje kršćankom. U snu se Luciji javi Sveta Agata, upozori je na snagu njene vjere i prorekne joj istu budućnost kakve je bila i njena. Po povratku Lucija otkazuje udaju, a sa svojim imutkom i zu pomoć svojih roditelja osniva ambulantu za siromašne i bolesne. Pri ovome ju je posebno podržavala njena ozdravljena majka. Legenda također govori da je Lucija vjernicima, koji su se morali sakrivati pred progonom, u njihova skrovišta donosila hranu. Budući da je morala imati obje ruke slobodne, kako bi u svakoj mogla ponijeti hranu, stavila si je na glavu vijenac sa svijećama, koje su joj u tami pokazivale put.
Svojem je zaručniku, kako se to danas kaže, „dala korpu“. Ali kada je ovaj saznao da je Lucija darovala sav svoj imutak siromasima i bolesnicima, preda je prefektu, dakle tadašnjim vlastima. Prefekt ju je htio strpati u javnu kuću – slično kao i Svetu Agatu – ali niti dva upregnuta vola niti tisuću jakih muškaraca nisu bili u stanju pomaknuti Luciju s mjesta gdje je bila privezana. Nije joj mogla nauditi niti vatra, koju su oko nje zapalili, niti vrelo ulje kojim su je polijevali. Tada su joj vrat proboli mačem. No unatoč toga ona je i dalje molila i glasno nagovještavala skori mir kršćanskog carstva, jer je Maksimilijan umro a Dioklecijan bio prognan. Druge pak legende govore da je Lucija iskopala svoje lijepe oči i poslala ih na pladnju njenom bivšem zaručniku, ali joj je Marija darovala još ljepše oči. Lucija je umrla tek kada joj je jedan svećenik podijelio pričest.
Crkva u Sirakuzi, posvećena Svetoj Luciji, sagrađena je na ranokršćanskim katakombama. Njene relikvije su prenesene u Carigrad, kako bi se sačuvale od muslimanskih osvajača u Sirakuzi, da bi 1204. godine u 4. Križarskom ratu bile prenesene u Veneciju, gdje se još uvijek čuvaju u staklenoj škrinji.
Prema gregorijanskom kalendaru dan Svete Lucije je bio najkraći dan godine. Simboli svjetla (u mome selu u vidu žari koja se nosila od kuće do kuće) imaju u ovoj činjenici svoje korijene.
U srednjem vijeku na dan Svete Lucije darivala su se djeca. Badnjak, kao dan darivanja, uveden je tek u 16. stoljeću. I danas se u Italiji upriličuje „Torrone dei poveri“ – ručak za siromahe. Kod Dantea u „Infernu“ Lucija je nositeljica nebeskog svijetla.
U našim se krajevima na dan Svete Lucije režu trešnjine grančice i stavljaju u vezu. Ako nakon četiri tjedna procvjetaju, to će donijeti sreću u narednoj godini.
Sveta Lucija je zaštitnica siromaha, slijepih, pokajanih prostitutki, bolesne djece, seljaka, staklara, tkalaca, krojača, šivačica, električara, notara, odvjetnika, pisaca (u Engleskoj), a utječe joj se u bolesti očiju, grla i zaraznih bolesti.
Prikazuje se s ranom na vratu, mačem, lampom ili bakljom.
Svim Lucijama, posebno mojoj supruzi, koja leži u bolnici nakon teške operacije od prije dva dana, čestitam od srca imendan i molim Svetu Luciju da im bude zaštita.
|
- 02:13
-
Ukupno Komentara
(14)
DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Danas, druge nedjelje Došašća, se na misama čita ovo evanđelje:
„Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ Luka 3, 1-6
Uvijek iznova radi se o istinskom susretu s Bogom, s drugim i sa samim sobom.
Odlučujuću ulogu u susretu s Bogom igraju milosrđe, povjerenje i obraćenje. Milosrđe je najveća snaga svih susreta i odnosa. Milosrđe doživljavamo najprije od Boga. No to milosrđe ne smijemo miješati s nekakvim suosjećanjem. Kad je Bog prema nama milosrdan, to ne znači ništa drugo nego da nas bezuvjetno ljubi I prihvaća i to usprkos svih razloga zbog kojih nam se čini da to ne zavrijeđujemo i koji, gledajući iz naše ljudske perspektive, govore protiv milosrđa. Bog nas voli usprkos našoj nevrijednosti i nedostojnosti, onako kako pravi prijatelji vole jedan drugoga, čak usprkos našeg otpora da mu se otvorimo. Po takvom Božjem milosrđu pozvani smo na obraćenje. Pozvani smo da se iz svega srca okrenemo k milosrdnom Gospodinu kako bismo i sami postali obuhvaćeni tom snagom i u svakom pogledu sposobni za nove susrete. Tek onda možemo i mi biti milosrdni prema sebi i prema drugima, u pravdi stati pred njih I pred sebe i oprostiti.
Obraćenje, dakle, znači prije svega učiti iznova slušati (s duhom, tijelom i dušom) Božju riječ.
Evo nekoliko malih koraka koji bi nam pri tom možda mogli pomoći:
* Više puta na dan svjesno zastati i ništa ne raditi.
* Svaki dan osigurati određeno vrijeme za molitvu.
* Prije spavanja s Bogom još jedamput promisliti dan. To će nas učiniti osjetljivim za Božju prisutnost tijekom dana, u pozitivnim doživljajima ali i u neuspjelim susretima.
Želim vam lijepu drugu nedjelju Došašća!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(9)
BEZGREŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Evo službenice gospodnje; neka mi bude po tvojoj rijči. (Lk 1,38)
Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, kojega danas slavimo, je jedan od blagdana nama današnjim modernim ljudima ne tako lako razumljiv. U toj se dogmi, naime, radi o dubokoj, tek vjerničkim srcem shvatljivoj tajni. Definirana dogmom tek 1854, godine, ovoj definiciji prethodi duga, neprotivurječna povijest. Po tom što naviješta da je Marija od početka otkupljena i bez grijeha, Crkva želi ukazati na vječni Božji plan s Marijom kao konačno i s nama.
Prije svega moramo promotriti duboku i neograničenu vezu Marije i njezinog Sina. Krist je onaj, koji je Mariju već unaprijed otkupio istočnoga grijeha. Marija je ona, koja je prva darovana iz punine "milosti i istine" (Ivan 1,17). Ovaj "unaprijed" ili "prvo otkupljenje" Marije, ponovno nam pokazuje put Kristu i ukazuje na to, da je njegov otkupiteljski čin nešto opsežno, što obuhvaća i vrijeme i prostor, a sasvim je imanentno povijesti čovječanstva. Po ovom načinu otkupljenja, koji se tiče njezinog bivstva i čitave njezine osobe, Marija dolazi u poseban kontakt s Otkupiteljem. Ovu milost bezgrešnog Marijinog začeća valja razumijeti kao
sveobuhvatnu i nepridržanu naklonost Otkupitelja. Marija odgovara na isti način – putpunim predanjem. Odnos ovih dviju osoba je najintenzivniji odnos, koji se ikad u povijesti spasenja
dogodio. Ovo svojevrsno odlikovanje ne moramo promatrati samo kao poseban privilegij Mariji, već on ima značenje za cijelo čovječanstvo. Ono što je Bog učinio Mariji, odnosi se na sve.
Marija je čovjek, kakvog Bog zapravo želi imati: bez grijeha potpuno otvorena Bogu.
Marija je Stvor koji je po milosti sasvim i potpuno dospio savršenstvu.
Ovaj, u Marijinom bezgrešnom začeću darovani znak potvrduje, da je od Boga željeni i istovremeno "idealan" čovjek savršen čovjek, da grijeh ne pripada biti čovjeka, nego da smo pozvani iz dubine odnosa s Bogom na savršenost i neraspadljivost. Usred svijeta, koji se suprotstavlja Bogu, Marija je početak Božje vladavine, koja tek istinski oslobađa čovjeka.
Utoliko se možemo poslužiti Marijom kao našim primjerom i zagovornicom u borbi protiv zla. Posljednji smisao očuvanja Bogorodice univerzalna grijeha čovječanstva možemo prepoznati u tome, da joj na taj način biva omogućena suradnja u otkupljenju po Isusu Kristu. Kao prva i potpuno otkupljena, bila je od Krista pozvana na njegovu stranu, da se kao nova Eva pokaže kao savršena Otkupiteljeva pomoćnica. I po tome je ona primjer svim otkupljenima, koji su također pozvani prihvatiti Kristovu otkupiteljsku milost i dalje je prenositi svijetu u borbi protiv grijeha. Ovaj izraz vjere u bezgrešno začeće ne poziva nas, dakle, samo na čin vjere, već zadužuje ovo u nama i po Mariji darovano dalje darovati.
Neka nam Marija, koja nam prednjači kao praslika i primjer, pomogne spoznati našu potrebu za otkupljenjem i naš život usmjeravati k sve dubljem jedinstvu s Kristom.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(6)
KOŠULJA SRETNIKA
„Jedan je car ležao teško bolestan i obeća:’Polovinu mojega carstva dati ću onome koji mi vrati zdravlje!’ Saberu se svi mudraci carstva i razmišljaju kako ozdraviti cara. No niti jedan nije našao savjet. Samo je jedan mudrac rekao:’Kada bi našli nekog sretnog čovjeka, s njega skinuli košulju i obukli je caru, car bi ozdravio.’ Car odmah naredi da se pošalju vojnici po čitavome carstvu i traže sretnoga čovjeka. Ali nije bilo niti jednoga čovjeka koji bi uistinu sa svime bio zadovoljan i zbog toga sretan. Jedan je doduše bio zdrav ali nesretan zbog svoga siromaštva. A onaj koji je bio zdrav i bogat imao je nesretan brak ili su mu djeca bila loša. Riječju – svaki je čovjek imao razlog da s nečim u svome životu ne bude zadovoljan.
Jedne večeri carev je sin prolazio ispred jedne siromašne kolibe i čuje kako u njoj netko govori:’Eto, hvala Bogu, moj je posao završen, dobro sam zaradio, sit sam i sad mirno mogu poći na počinak. Što bih još trebao poželjeti? Doista ne znam!? Carev se sin obradova. Vrativši se u dvorac zapovijedi da se tome čovjeku skine košulja i da mu plate koliko bude zahtijevao, pa da košulju donesu caru. Vojnici odmah pohitaše kolibi ovoga čovjeka kako bi njegovu košulju zamijenili za suho zlato. Ali ovaj sretnik je bio toliko siromašan, da nije imao niti jedne košulje…“ (Leo Tolstoi)
Kada bi to samo bilo moguće: košulja sretnika i sve bi naše bolesti bile izliječene! Ma koliko god ljudi žudjeli za zdravljem ne može ga se jednostavno tako nabaviti i obući. Žudnja ljudska za srećom velika je, no sami tu žudnju ne možemo utažiti. I drugi su naspram toga bespomoćni. Ipak ima nešto takvoga kao košulja sretnika. Biblija ozdravljenje upoređuje s haljinom a pomirnje s kaputom. Oboje nam je Bog u svojoj ljubavi nabavio i mukom svoga Sina skupo platio. Tu nam odjeću Bog nudi. Zar već jednom nebi trebali odjenuti novu odjeću?
„Glasno ću se veseliti u Gospodu. Duša se moja raduje u Bogu mojemu, jer me je obukao u haljinu spasenja, zaogrnuo me plaštem pravednosti!“ (Izaija 61,10)
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(12)
1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
U evanđelju današnje prve nedjelje Došašća čitamo:„U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha I iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.
Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega." (Luka 25-28.34-36)
Došašće – početak nove Crkvene godine. Ponovno nam je došlo vrijeme da se priberemo, da se pripremimo za ponovni Kristov dolazak. U središtu slijedećih tjedana stoji jedno obećanje: On je došao u ovaj svijet da mi više nikad ne budemo sami i prepušteni samima sebi. Više nas nikad neće ostaviti sve dok ne dođe u slavi na kraju vremena i prostora. U središtu slijedećih tjedana stoji ta misao dolaska, Božjeg početka s nama, početka koji se uvijek iznova ostvaruje.
Bog želi nešto započeti s čovjekom i to uvijek iznova, samo ako čovjek to dozvoli. Svaki početak Božji s nama znači izvršenje jednog obećanja, a svaki početak čovjeka s Bogom znači slušanje i prihvaćanje toga obećanja. To je zajedništvo jedno živo događanje, jedan odnos sa svim visinama i dubinama, dijalog koji se uvijek iznova događa. Došašće nam je prilika da svjesno otvorimo oči za ta događanja pa nam stoga i današnja čitanja otkrivaju čovjekova temeljna iskustva i njihova djelovanja na odnos prema Bogu. Temeljne riječi današnjeg Evanđelja jesu tjeskoba i neizvjesnost, ali i riječi budnost, povjerenje i oslobođenje. To su riječi koje govore o stvarnosti koju i mi često iskušavarno ili za njom čeznemo. Način odnosa prema sebi samima, prema drugim ljudima i stvarima te prema Bogu uvjetuje naša temeljna iskustva. Samo je jedna stvarnost koja ne prolazi, a to je Bog i ljubav koja od njega dolazi. Zato će i prilikom Kristova konačna dolaska samo oni odnosi nešto vrijediti koji su bili življeni na temelju ljubavi kako nam je Krist svojim primjerom pokazao. Usred svega prolaznoga ostaje jedino Bog i sve ono što je nošeno i prožeto njegovom ljubavlju. Tjeskoba koja nas obuzimlje kad se vrednote našega života više ne mogu održati mora izoštriti našu budnost i ohrabriti nas, jer spasenje je blizu, iako se čini da je Bog sve dalje i dalje. On sam je pravda. Tjeskoba i neizvjesnost nisu kraj, nego glasnici spasenja i oslobođenja koje je Bog obećao ljudima svih vremena. I kad primijetimo da smo zakopani u prolaznim stvarima koje nas zarobljuju i straše, prilikaje to da u ovom Došašću započne proces oslobođenja. Oslobođenje iz prividnosti u stvarnost koja nam se približava u Božjem spasenju.
Često nam je teško povjerovati da je, obzirom na tolika zla i nesreće koje se svakodnevno događaju na ovome svijetu, subina čitavoga svijeta u Božjim rukama koji ga upravlja po svojem planu. Kakav plan, kakvo Božje upravljanje – Čini nam se da smo izloženi volji nekakvih sila, na koje nitko od nas ne može djelovati i koje nas čine nogometnom loptom nekakve neprovidne i nemilosrdne sudbine, kojoj nitko neće pobjeći; subdine, koje se mi ljudi jednostavno bojimo.
Svima, koji su već počeli sumnjati u toga Boga govori današnje Evanđelje:Makar se tako i činilo, makar sve ide u tom pravcu, pa čak ako bi za to bilo i jasnih znakova – mi nismo lopta povijesti. Bog ne dopušta da bilo tko ima moć nad nama osim Njega. Svejedno što se dogodilo, svejedno što je raspoloženje takovo kao da se bliži propast svijeta: „uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje!“
Danas Isus Krist svima nama jasno poručuje, da je put kojim idemo, put koji vodi do cilja. Premda nitko od nas ne može reći kako taj cilj izgleda, premda nitko od nas ne zna kuda nas put točno vodi, pa premda nitko ne zna reći koliko još provalija na tom putu moramo savladati: to je put za kojega Isus Krist kaže da i on njime korača, da je na tom putu zajedno s nama i da nas on tim putem točno vodi k cilju.
Zbog toga naš strah ne bi smio biti velik, nebi smjeli padati u histeriju koja će nam oduzimati razum – zdravi razum kojega trebamo, posebno na teškim dionicama našega ovozemaljskoga puta.
Nema dakle razloga razočaranju. Niti tjeskoba i nužda, niti opasnosti – ništa nas ne može odvojiti od ljubavi Božje koja je u Isusu Kristu. Naravno ako se za njega opredijelimo i našu sudbinu povjerimo u njegove ruke. Pa neka se onda dogodi što hoće: „Uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje!“
U tom Vam smislu želim lijepu prvu nedjelju Došašća!
|
- 00:32
-
Ukupno Komentara
(12)
|
|
|
